U rano proljeće 1991. godine
Napadnuta je Policijska stanica Plitvička jezera, čuje se da ima poginulih, da ima zarobljenih...
Nemir se uvlači u sva srca, slušamo vijesti i isčekujemo....
Policijska stanica je zauzeta od strane Hrvatskog MUP-a, poginuo je Rajko sa naše strane a sa njihove Josip.
Ljudi se organizuju u noćna dežurstva, nema više spavanja.
Dani koji slijede ne pokazuju ništa dobro.Treba li da se vratim na posao u Zagreb ili da se ne vratim?
Odlučila sam moram da idem pa što bude. Još dva dana sam ostala u Lici jer policija nije dozvoljavala kretanje, a onda trećeg dana krenula sam sa školskom drugaricom (koja se nagutala sedativa), njenim mužem i dve kćerkice od šest godina.
Pogledavamo se i samo ćutimo.
Nailazimo na prvu patrolu, pregledavaju papire,auto ... Prolazimo. Sljedeća kontrola u Slunju,isti postupak i opet prolazimo. Stigli smo u Zagreb do njihovog stana u Remetincu, pozdravljamo se i ja odlazim dalje do Savice gdje stanujem. Više ih nisam vidjela.
Oni su ostali u Zagrebu, ponekad se čujemo. Moja koleginica je imala dva moždana udara,ali nije ni čudo.
Sve više nemira je u zemlji. U Lici se odvija tvz."balvan revolucija" jer preplašeni narod pokušava da spreči zauzimanje teritorije na kojoj je oduvjek zivjelo srpsko stanovnistvo.
Stvari se mjenjaju, ja postajem "četnik" i svi moji su "četnici".
U autobusu,u liftu gdje se susrećem sa kolegicama i kolegama sa posla, glavno pitanje je "što rade tvoji cetnici", zaustavili su nas "cetnici" u Korenici....itd.
Do jučer moji prijatelji, preko noći postaju moji neprijatelji. Samo službeno razgovaraju samnom, pri ostalim susretima okreću glavu. Plačem, ne mogu da se pomirim sa svim nedaćama koje su me zadesile. Ujutro pijem apaurin (sredstvo za smirenje) u 7 h prije posla, drugi vec pijem oko 13 h da bi mogla funkcionisati.Glava mi se trese kao da bolujem od Parkinsa......
Nastavak slijedi...
Milka Šolaja
Nemir se uvlači u sva srca, slušamo vijesti i isčekujemo....
Policijska stanica je zauzeta od strane Hrvatskog MUP-a, poginuo je Rajko sa naše strane a sa njihove Josip.
Ljudi se organizuju u noćna dežurstva, nema više spavanja.
Dani koji slijede ne pokazuju ništa dobro.Treba li da se vratim na posao u Zagreb ili da se ne vratim?
Odlučila sam moram da idem pa što bude. Još dva dana sam ostala u Lici jer policija nije dozvoljavala kretanje, a onda trećeg dana krenula sam sa školskom drugaricom (koja se nagutala sedativa), njenim mužem i dve kćerkice od šest godina.
Pogledavamo se i samo ćutimo.
Nailazimo na prvu patrolu, pregledavaju papire,auto ... Prolazimo. Sljedeća kontrola u Slunju,isti postupak i opet prolazimo. Stigli smo u Zagreb do njihovog stana u Remetincu, pozdravljamo se i ja odlazim dalje do Savice gdje stanujem. Više ih nisam vidjela.
Oni su ostali u Zagrebu, ponekad se čujemo. Moja koleginica je imala dva moždana udara,ali nije ni čudo.
Sve više nemira je u zemlji. U Lici se odvija tvz."balvan revolucija" jer preplašeni narod pokušava da spreči zauzimanje teritorije na kojoj je oduvjek zivjelo srpsko stanovnistvo.
Stvari se mjenjaju, ja postajem "četnik" i svi moji su "četnici".
U autobusu,u liftu gdje se susrećem sa kolegicama i kolegama sa posla, glavno pitanje je "što rade tvoji cetnici", zaustavili su nas "cetnici" u Korenici....itd.
Do jučer moji prijatelji, preko noći postaju moji neprijatelji. Samo službeno razgovaraju samnom, pri ostalim susretima okreću glavu. Plačem, ne mogu da se pomirim sa svim nedaćama koje su me zadesile. Ujutro pijem apaurin (sredstvo za smirenje) u 7 h prije posla, drugi vec pijem oko 13 h da bi mogla funkcionisati.Glava mi se trese kao da bolujem od Parkinsa......
Nastavak slijedi...
Milka Šolaja
Nema komentara:
Objavi komentar