Ne sudi olako

Pre nego sto počnes suditi o meni i mom životu - obuj moje cipele i idi mojim putem.
Prođi godine kroz koje ja prolazim, padni preko svakog kamena koji se meni našao na putu!
Ustani, uvek ponovo, i idi istim putem,kao što i ja radim!
I tek mi onda možeš suditi.....


Danica Borenović ex Smiljanić

Početak kraja

U rano proljeće 1991. godine

Napadnuta je Policijska stanica Plitvička jezera, čuje se da ima poginulih, da ima zarobljenih...
Nemir se uvlači u sva srca, slušamo vijesti i isčekujemo....
Policijska stanica je zauzeta od strane Hrvatskog MUP-a, poginuo je Rajko sa naše strane a sa njihove Josip.
Ljudi se organizuju u noćna dežurstva, nema više spavanja.
Dani koji slijede ne pokazuju ništa dobro.Treba li da se vratim na posao u Zagreb ili da se ne vratim?
Odlučila sam moram da idem pa što bude. Još dva dana sam ostala u Lici jer policija nije dozvoljavala kretanje, a onda trećeg dana krenula sam sa školskom drugaricom (koja se nagutala sedativa), njenim mužem i dve kćerkice od šest godina.
Pogledavamo se i samo ćutimo.
Nailazimo na prvu patrolu, pregledavaju papire,auto ...  Prolazimo. Sljedeća kontrola u Slunju,isti postupak i opet prolazimo. Stigli smo u Zagreb do njihovog stana u Remetincu, pozdravljamo se i ja odlazim dalje do Savice gdje stanujem. Više ih nisam vidjela.
Oni su ostali u Zagrebu, ponekad se čujemo. Moja koleginica je imala dva moždana udara,ali nije ni čudo.
Sve više nemira je u zemlji. U Lici se odvija tvz."balvan revolucija" jer preplašeni narod pokušava da spreči zauzimanje teritorije na kojoj je oduvjek zivjelo srpsko stanovnistvo.
Stvari se mjenjaju, ja postajem "četnik" i svi moji su "četnici".
U autobusu,u liftu gdje se susrećem sa kolegicama i kolegama sa posla, glavno pitanje je "što rade tvoji cetnici", zaustavili su nas "cetnici" u Korenici....itd.
Do jučer moji prijatelji, preko noći postaju moji neprijatelji. Samo službeno razgovaraju samnom, pri ostalim susretima okreću glavu. Plačem, ne mogu da se pomirim sa svim nedaćama koje su me zadesile. Ujutro pijem apaurin (sredstvo za smirenje) u 7 h prije posla, drugi vec pijem oko 13 h da bi mogla funkcionisati.Glava mi se trese kao da bolujem od Parkinsa......


Nastavak slijedi...


Milka Šolaja

Psujem po lički

Živim u Srbiji 16-tu godinu. Volim Srbiju. Ne plaćam poreze jer sam nezaposlena i nemam našta, plaćam kiriju jer sam podstanar, plaćam račune iako ne znam otkud da me gazda ne izbaci na ulicu i živim i dišem zajedno sa ovim narodom.

Bila sam novinar sam i urednik dok nisam postala tehnološki višak, pa sljedi i da pravilno pišem i govorim ekavicu, ali kad popizdim odma pređem na moj lički. Samo tako mogu da se rješim muke.

Ko ima nešto protiv izbjeglica neka se odma miče sa mog bloga jer mi je pun k***c svih koji misle da su nešto izgubili mojim dolaskom.

Ko god mi kaže j**o te voz koji te donio odma da mu kažem da voza nisam ni vidila.

Došla sam svim i svačim, kamionima, traktorima, pješke... Sam Bog zna kako sam opšte prevalila toliki put i to sa dvije bebe u rukama.

Ko god kaže - dođoši, nema pojma. To se kaže refugees, bjeda i jad. Što reko Tuđman, pokupili gaće i zbrisali. Tu se jedino slažem s njim. Korjenje je isčupano, a pelcer se teško prima.

Ko god kaže: "Znam ja jednog, ima kuću na 3 sprata i još tri kuće. Vozi džip i ljetuje 3 put godišnje. Malo Grčka, malo Tajvan.", u pravu je.

Znam i ja takve. Znala sam ih još u Krajini kad su ćapavali sve što su stigli, a ovdje su toliko osioni da običan narod naj***va zbog njih. Žito i kukolj, to je sve što treba znati. Ljudi i neljudi.

Ko god pita čiji je Tesla, moj je, naš je. Nije hrvatski i ne moraju da mu podižu spomenik u Gospiću, nije mu ni mjesto tamo. Mjesto mu je u Smiljanu, gdje je rođen, u Srbiji gdje mu je narod i svuda po svjetu gdje su ljudi hiljadu koristi imali od njegove pameti.

Isti taj Teslin kraj, tokom rata, nije imao struje godinu-dvije, pa su u zavičaju svjetskog inovatora, krajem 20. vjeka, ljudi zaboravili šta je šteker za struju i pravili  "luce" od nafte i pertli za cipele.

Kad su imali nafte, što je bilo skoro nikad.

Inače su sjedili u mraku i pričali djeci da ima nešto a zove se televizor i tamo bude nešto što se zove crtani film.

Ko god kaže : "6. lička je već jednom pokorila Beograd, možeš i ti." nek se j**e, ne može na meni ispirati istoriju. Neke stvari se ne mogu saprati ni u tri vode. A obraz ne može nikada.

Ko god kaže izbjeglice su nepismeni i srozavaju nam standarde, neka se sjeti da su, između ostalih,  Albert Ajnštajn i Marlena Ditrih bili izbjeglice. Sreća njihova pa su otišli neđe drugo.

Ko god misli da zna nešto o posljednjem ratu, pojma nema, jer ni meni još nije jasno ko tu koga. Još mi zvoni po ušima.

I što se ja sad pjenim?

Pjenim od bjesa jutros, sve mi je uskuvalo, da mogu da puknem i da me nema, da mogu u zemlju da propadnem, ali šipak!

Nisu mene naljutili ovdašnji ljudi, nego "moji".

Oni "moji" koji sjede u institucijama koje se bave izbjegličkim pitanjima, koji osnivaju NVO i kupe donacije na naše ime, koji imaju radna mjesta, kuće i normalne živote jer nisu siromašni i nisu socijalno isključeni, i nemaju pojma šta je to, koji idu na brančeve po ambasadama i mudro klimaju glavama.

Ko god kaže: "izbjeglice? Pa toga već odavno nema.", greši.

To vas samo lažu. Kriju nas ko zmija noge, kupe donacije i prave stado ovaca od nas.

Da nije stanoviti političar štrajkovao glađu i žeđu, ja bi se danas ranom zorom negdje ušančila i ne bi otišla pa makar crkla. Ovako je glupo.

Kad je bilo fora fensi gladovati u državi gdje narod krpi od prvog do petog sa platom, a oni koji ne rade ne mogu da se skrpe nikako? Šta je tu kul?

Da se vratim na one zbog kojih bi danas najradije da me nema opće.

Otkad je fora, dragi "moji" uzimati milione donacija, troškati po volji  i puštati da narod koji je izgubio sve u ratu, da izgubi i ovo malo razuma koje mu je ostalo?  Vama mrkva, nama štap.

E, pa neće moći! Pa makar me ne bilo. Bar mogu da lajem na sav glas, ako ništa drugo.

Uf, sad mi je lakše.

Ako se mene i meni sličnih sjetite i strpate nas na neki spisak, sa koga ste nas izbrisali, obećavam da ću sama sebe poljubiti u dupe i izviniti vam se javno.

Vajgan, vinta i dječije muke!

Igra se stvori od svega

                                          
Ljeto, vrućina od ranog jutra. Danas se kupi sjeno.

Opremili smo se sa svom potrebnom opremom, od vode u balončićima, sa kapama i slamnatim šeširima, sa vilama i grabljama.

I kolje smo potrpali da bi mogli nositi naviljke i sjedaj, jedan po jedan, na prazan vajgan i kreći.

Ja baš nisam bila neka  vredna djevojčica, i radije bi ja ležala pod šljivom i sanjarila, ali imali su taktiku.
Kaže mama da se u kupljenju sjena najbolje pocrni, bolje nego na moru,pa ajde ako je za 
ljepotu nema problema.

Idem ja, u kratkim lačicama i majicici ko za plažu pa na vajgan. Moje muke počinjale su od samog pokreta, kako sjedem na vajgan one šipke već se ugrijale od sunca,a ja samo ciknem kako ih dodirnem i taman se naviknem na temperaturu onog željeza, a ono počne da se urezuje u meso.

Šipke žuljaju, ja se guzicom uzvrtim amo tamo, ali ne pomaže.
Jedva sam čekala da prođemo kameni sokat, a ono njiva prepuna krtina, kola poskakuju, 
bubrezi otpadaju, zubi škljocnu, glava se zabacuje...

Djeca se smiju, žene se raduju i samo viču op...op... Ma, šta op, jebote, gledas oćeš li ostati na onim kolima ili nećeš.

Konačno se stiže na odredište.

Obožavala sam kad djed kaze vintaj, vintaj, vrti tu vintu...

Ja prva. To mi je jedino bilo zanimljivo. Ja sam bila zadužena za vintanje. 

Cjela čerga počne sa iskrcavanjem i svako uzima svoje vile i grablje uruke i kreći.

Prevrće se sjeno, grabi se, pjeva se, šale se ljudi, još je ljepše kad se i komšijske livade napune pa nas bude cjela gomila. Milina! Ispričaš se samo tako, a bogami i naradiš se samo tako.

U početku sam radila sa vilama i prevrtala sjeno, međutim to mi je bilo teško pa su me boljele ruke u ramenima, 
Onda mi dadu grablje, tu dobijem žuljeve jer su mi se ruke znojile, a nisam ni dobro držala
 te grablje

Dadu mi da donosim vodu, a oni,  baksuzi, žedni svaki čas. Ja svaki čas do lada po 
vode, ma što se ne napiju jednom i mir!? Ma jok, uvjek je neko baš sad žedan.

Naporno je to bilo na onom suncu, neko prne, neko podrigne kad se pregne nezgodno, svi ćute i prave se da ne čuju, samo ja čujem i snimam kome se omaklo da mogu da razglasim.

Ali, brzo me stizala kazna sto ne ćutim, one male crne osice i obadi na mene su se ljepili ko na med.

Od svih ljudi valjda su samo mene bockale, a ja, fala bogu, ko da me svrdlo probilo dreči, urlaj dok svi ne prestanu raditi i dok ne dotrče do mene da vide šta se desilo nisam prestajala sa 
kuknjavom.

Tu jedni trče po ledene vode, drugi sipaju rakiju,trče i traže ledeni kamen,koji god stave ja još više urlam, ludnica, bas sam bila razmazotina i pascence.

Ipak im je ta pauza dobro došla jer su se malo i odmarali, kad se odmore kazu sjedi tu proći će to brzo.
Ja sjedim i gledam kako ljudi rade, kad vidim da je to pri kraju i da je vajgan skoro pun 
trk da budem na vr vajgana, nemože to bez mene proći.

Trpila sam svašta od onog sjena, koliko samo one trine po meni popadalo i poljepilo se, sve svrbi, sjeno oštro pa bogami grebe, bode, žari i bocka.

Uzbuđenje na vrhuncu, ulazi znoj u oči,a oni bacaju sjeno sa sviju strana, više ne postižem ni bježati ni napred ni nazad samo osjetim da me poklopilo, opet se nekako iskobeljam pa ponovo.

Sve sam istrpila samo da bude na vrhu onog plasta. Opet vintaj,vintaj, ali sad onaj jadničak što vinta mora biti sagnut i trčeći vintati. Kad odvinta juriš...

Ode vajgan, a mi djeca otskačemo ko jajašca, samo glavice cupkaju.

Ovi dolje trčkaju uz vajgan i viču: "Drž te se dobro!"  Ama, nemam se zašto držati!

Neko viče da je vajgan pretovaren,  drugi vič u nije.

U jednom trenutku učinilo mi se da sam počela kliziti na jednu stranu i neka vika, dreka,ode naviljak, nagnilo se sjeno na ednu stranu, vataj djecu,vintaj,vintaj...

Jebiga, u tom haosu onaj nije vidio vintu, vajgan piči djeca padaju ko igračke, sreća pa je 
sve bilo meko, pa se niko nije povredio.

Bilo malo svađe oko toga ko je kriv što je sjeno palo ali na kraju, na vajganu ostala samo baba. Kad smo stigli do štale opet djed viče vintaj, vintaj...

Ja brže da budem prva za vintom, ali nisam dobro procjenila razdaljinu i tres na 
vr nosa, glava na zemlji, noge u visu i naravno krv iz nosa, dreka, plač,vrisak... 

U jednom trenu samo šamarcina preko zuba i muk,u momentu sam prestala a mama valjda nervozna više od svega, i od vrućine i rada i znoja i od oni osa i muva, gladna žena popizdila, a tako mi je i trebalo da bi se dozvala pameti.

Sve su to bile ljepe uspomene koje sigurno više nikada neću doživjeti,sada ostaje samo da ih se sjećam:(

Irena Milošević - Mioković

Žalim one...

Žalim one koji nijesu imali sreće da žive s ljudima koji ne lažu,
koji te vole bez posebnog razloga,
koji ti praštaju i kad ih očepiš, 
kojima si kao rođeni,
s kojima možeš na kraj svijeta da ne pomisle, a  kamo li učine išta ružno, 
kojima možeš sve reći i nikad te neće udariti tajnom, 
koji s tobom dijele i ono što nemaju, 
koji te nikad ne zaborave...


Ja sam imala sreću!
Hvala im na tome!!!


Nina Boričić

Volimo i dalje

Brojimo godine od našeg dolaska, a šta nam vredi - morali smo dalje i idemo dalje.


Obilježeni smo i znak se vidi na čelu i na ruci, al imamo ponos, poštenje i čvrstinu za koju malo koji narod zna i da postoji.


Volimo i dalje sve oko sebe, volimo naše stare drugare, poznanike, imamo dušu...

A to je ono što niko ne može da nam uzme.




Ljubica Mirić - Vujičić

Legenda o Mrsi i gradu Mrsinju

Bila sam mala, još nisam išla u školu kad je jednog jutra došla moja prababa Mika, koju su svi zvali majka i oni kojima je stvarno bila majka, ali i cjela Vranovača zvala je majka.

Tada je moja Vranovača bila za mene svijet, a još  veći svijet bila je Korenica jer nisam znala da postoji još veći svijet, ali bio je najljepši i najdraži.

Ali da ispricam priču koju sam počela: došla je baba Mika i rekla je da danas idem s njom po šušanj! 

Jao, što sam bila sretna da baš ja od toliko unučadi i praunučadi imam tu čast da idem s prababom u šušanj.

Kao prvo nisam znala sto je šušanj, a nisam ni znala kud se to ide, mislila sam da idemo u grad, u Korenicu, ali kad sam se ja dotjerala baba kaže: "Majko, ma obuj bučice i obuci
 kožunčić pa idemo u Mrsinj."

Znači idemo u šumu, uf...

Grad Mrsinj na uzvisini

Mrsinj je bio ogromna šuma ,u kojoj je bilo vukova, međeda, lisica - svašta, nije mi baš bilo drago, ali ajde ide i prabababa pa idem i ja da konačno uđem u Mrsinj.

Uzela baba sepetić i mene podruku pa preko Gagićevog guvna i šljivara dođosmo do obera i do prvih smrekvica.

Tu smo stale da se malo odmorimo i pogledamo Korenicu, prvi put sam vidjela panoramu malog ušuškanog raja, krov naše kuće bio je tako mali, a Matica se činila kao velika zmija koja prolazi cjelim poljem: 

Mihaljevac je bio tako daleko a Plješevica ogromna, Kompolje ušuškano, Šeganovac dalek, dalek, a Korenica veliki grad! 

Divna slika koju nikada neću zaboraviti, toliko sokatića, toliko živica i plotića, pasu kravice mihaljevačke, a Kompoljsko polje puno ovčica,sada kad se sjetim kao da sam gledala neki film u kojem sam i ja imala ulogu, a prababa me upoznavala sa nazivima svih tih malih sela i nazivima vrhova, dražica, sokata i zaseoka. 

Pogled sa grada Mrsinja na Korenicu

Dok smo tako odmarale i pripremala me baba da uđemo u dražicu i u šumu ispričala mi je priču o Mrsi. 

Ta pričica, legenda, bajka ili šta već ostala mi je i dan danas kao jedna od najljepših koje sam čula, ali najbitnije od svega je da ja i dan danas vjerujem u Mrsu, a pričicu mi je prababa ovako ispričala.

 Mrsinj grad je sagradio jednom davno prije puno, puno godina jedan kralj.
Nekada je Korenica i sve ovo polje bilo more, a samo Plješevica i Mrsinj su bili kopno.

Mrsinj je bio otok. Kralj koji je imao dvorac na gradu Mrsinju imao je tri ćerke, koje su bile najljepše i naravno najpametnije. 

Jednog dana on je opazio na Plješevici nešto jako bjelo i poslao je sluge da donesu sa Plješevice snjeg.

Kad je kralj uzeo snjeg u ruke i kad viđe da mu od tog ruka ozebe i da to nestade, da se istopi, on se ustraši i naredi svima da se pakuju i da bježe jer je to zao znak.

 Svi su se spremili i krenuli,samo njegova najmlađa ćerka Mrsa nije htjela napustiti Mrsinj i ona odluči da ostane i da čuva blago.

Kralj se jako naljutio i prokleo je Mrsu:"Dabogda se pretvorila u zmijurinu i čuvala ovo blago dok god te ne poljubi ljudsko lice." 

Lijepa Mrsa se pretvorila u zmijurinu i dan danas čuva blago grada Mrsinja, ali je još niko nije poljubio...

by Irena Milošević- Mioković 
7. februara 2011 / 11:41 

Nezaboravna "grtalica"

Nismo svi Bosanci, nismo svi ni u Kanadi, ali...

Đe su mladi, tu je šala

Evo kako nas vide drugi. Za razliku od svih neukusnih šala, pa i uvredljivih dobacivanja, ovo i nije tako loše:)

A sad praktičan primjer:

Tiho, tiho cvetovi bi mogli stradati

Stani vetre, ni tratini ne dodirni travčice,
Oči su danas zatrte bojom tuge.
Stani, da cvetove ne zabole latice,
Ne remeti tišinu odavde do nebeske pruge.

Juče je oluja presekla pticu plavu,
Neko je tugovao i suze lio,
Juče sreća od nekog okrenu glavu,
Tren je čemerniji od čemera bio.

A kad oluja iza tamnih vrtloga ode,
Osta prazna senka tugu da sokoli
Sva lepota ispari, ko u kapi vode
Od prevelikog jada plavi vidik oboli.

Tiho vetre, juče se plava ptica spotakla,
Stani, cvetovi bi mogli stradati.
Tiho vetre, juče je nekom sreća umakla,
Danas srce želi u tišini plakati.

Bilješka o piscu:
Milka Beba Radeka rođena je u Mihaljevcu  (Korenica, Lika), 29. januara 1936. godine. Osnovnu školu započela je u Korenici, a završila u Beogradu.
Dvije želje u životu joj se nisu ostvarile.
Da završi studije na FLU i da se stalno nastani u rodnom kraju, u Korenici.

I puž ima kuću

Približava se 16. godišnjica od pada Krajine.

Photo by Sanja Skoknic

Svako od nas to doživljava i preživljava na svoj način. Možemo da opraštamo, da gradimo nove živote i da idemo dalje, ali ne smijemo da zaboravljavamo. Sve to zlo nas je učinilo snažnijim, mudrijim i humanijim. Natjeralo nas da u sebi pronađemo snagu za koju nismo ni znali da postoji. Prisililo nas da odrastemo kad nam vreme nije bilo. 

Jedini način da naš narod i zavičaj žive i dalje su naše priče. Vesele i kad su teme najtužnije, onako kako samo mi znamo. Ispričajmo ih našoj djeci i svima koji žele da slušaju.

S obzirom na to da u Srbiji postoje čak 104 izbjeglička udruženja, a po bjelom svjetu ih je sigurno i mnogo više, otvaramo ovo mjesto za susret svih koji još uvjek nisu "udruženi" nigdje.

Jedini cilj nam je da napravimo kolaž od naših života, prošlog i sadašnjeg i u tom smislu Vas pozivamo da nam šaljete svoje komentare, priče, životna iskustva, savjete, šale, fotografije i sve ono što mislite da predstavlja Vas lično i naš narod.

Još jednom dobrodošli i osjećajte se kao kod svoje kuće!